Ljubav će te spasiti.

Postoje priče koje zahtijevaju da budu ispričane. Tako i ova, traži svoj smisao u riječima pisca koji je vjerovatno nije dostojan. Kao što čovjek ne bira pod čijim nebom će biti rođen, tako ni priče ne biraju u čijim riječima će zaživjeti. Ova priča počinje na isti način kao što počinje priča svakoga od nas: životom.

Napustio je sigurnost majčine utrobe zarad svijeta nesigurnosti i kajanja. Spremno su ga dočekale ruke osobe čiji je smisao života postao on. Dok ga je držala i milovala, zapitala se kakav će život imati njena mrva. Napola glasno se nadala da će uvijek biti sretan i ispunjen, da će biti okružen ljubavlju i ljudima koji vjeruju u njega, da ga srce nikada neće zaboljeti i da mu riječi nikada neće biti okrutne. Nadala se, ali je znala da su njene nade uzaludne. Tiho mu je prošaputala: „Gdje god da te voda odnese, kakve god mećave da proživiš, ljubav će te spasiti.“ Pustila je jednu toplu suzu na njegov obraz, i sklopila oči.

Dok je odrastao, često bi mu majka ponavljala ljubav će te spasiti. Kako je odrastao, ta rečenica mu je postajala smiješna i beskorisna. Njegova blesava draga mama, uvijek zabrinuta. Vremenom, mirni i povučeni dječak je postajao glasan i hirovit. Što je bivao stariji, to je bio bezbrižniji. Posljedice njegovih djela niko nije snosio, jer što bi iko kad može da radi što god poželi. Bilo je noći kada nije mogao zaspati zbog stvari koje je uradio, ali ujutro bi već zaboravio. Mnogi su govorili da je to greška roditelja, da se to nosi iz kuće. Međutim, nije baš tako jednostavno. Ponekad čovjek mora nanijeti štetu koja je skoro neotklonjiva da bi mogao da čini dobro. I za njega su roditelji učinili sve što su mogli, ali neka vatra u njemu je gorjela jače nego bilo šta što su roditelji pokušavali. Nije to bila greška ni roditelja ni društva. Greške su bile njegove, ali su bile i njegova sudbina.

Došao je dan da ode od svojih roditelja, i majka ga je na vratima nježno poljubila u čelo i prošaputala mu ljubav će te spasiti. Sa koferom u ruci, okrenuo je leđa, i pošao. Majka mu je često pisala, a otac ga je često obilazio. Dugo je nastavio da živi kako je i navikao, bez posljedica. Nije mnogo razmišljao, znao je da ima cijeli život ispred sebe da se promijeni. U jednoj dugoj noći, prisjetio se majčinih riječi i zapitao se da li postoji spas za njega kad je toliko štete počinio i drugima i sebi. Dao je sebi nadu da ima mjesta i za njega pod suncem. Ali ne završava ova priča u ostavljanju prošlosti iza sebe. Nije dovoljno shvatiti svoje greške i pokajati se za njih da bismo počeli da činimo dobro. Moramo sebi oprostiti.

Upoznao je djevojku za koju je mislio da bi je mogao ženiti. Na trenutak je pomislio, ovo je ta ljubav koja će me spasiti. Bila je slična njegovoj majci, brižna i tvrdoglava. Dok je bio sa njom, sve je imalo smisla i želio je da mijenja i sebe i svijet. Ali čim bi otišao od nje, i pogledao se u ogledalo, to bi nestalo. Vjerovala je u njega bezuslovno, vidjela u njemu veličinu koju imaju rijetki. Međutim, vidjela je i sve strahove iza kojih se njegova veličina krije. Mislila je ako postigne da on sebe vidi na samo jedan trenutak onako kako ga ona vidi, znat će za šta je sposoban. On se bojao da će ona njega vidjeti onako kako on sebe vidi i da će ga napustiti. Njegovi strahovi su pobijedili, i rekao joj je da sreću potraži pokraj nekoga ko je bolji čovjek od njega. Tako to biva, ne prihvatamo ljubav za koju mislimo da je previše dobra za nas. Odbacimo je i potisnemo sve dok jednog dana ne potone dovoljno duboko da više nikad ne ispliva. Rijetki su spremni da prihvate ljubav koja stvara vlastitu stvarnost, uglavnom potpuno različitu od one na koju smo navikli. Za to je potrebno rušenje svih zidova i savladavanje svih strahova. Međutim, nije to najstrašnije: potrebno je prihvatanje neizvjesnosti i nesigurnosti sa uslovom uživanja danas.

Prošlo je vremena, a on je postao ogorčen. Nemiri su mu bili u duši, oluje u glavi, i ratovi u srcu. Potpuno je vjerovao da nije ništa posebno, čak štaviše – da je promašaj od osobe. A takvi samo zauzimaju mjesto nekim boljima. Ponekad bi mu prošlo kroz glavu da bi možda bilo najbolje da samo prestane postajati, da ga više nema. Pomisao na majku i na bol koju bi ona osjećala ga je spriječila. Bio je nesretan, i ništa što bi uradio ne bi popunilo prazninu postojanja koju je osjećao. Tonuo je sve dublje, opet počinjao da se vraća starim navikama. Pokušavao je da se vrati onom starom osjećaju bezbrižnosti i bez savjesti. Nije znao da jednom kad ti se probudi savjest, više nikad je ne možeš utišati. Jednom kad svane, noć više ne možeš prizvati.  A majka ga je slagala, ljubav ga nije uspjela spasiti.

Udaljio se i od svoje majke, zamjerao joj je što ga je uspjela uvjeriti da će ga ljubav spasiti. Jednom prilikom, umoran od samog sebe, progovorio je sa majkom.

„Nisi bila upravu, nije u ljubavi spas. Za mene nema spasa.“ rekao joj je.

„Zašto to misliš?“ upita ga blago.

„Nije me uspjela spasiti, nisam pored nje osjećao mir kakav si mi obećavala. Ljubav ne spašava.“

„Slušaj sad pažljivo. Sve dok postoji samo jedna osoba koja te voli i bezuslovno vjeruje u tebe, za tebe ima spasa. Ali spas nije u toj osobi, on je u tebi. Neće te spasiti ljubav prema njoj, niti njena prema tebi. Neće te spasiti ni moja ljubav. Spasit će te ljubav tebe prema tebi samom. U toj ljubavi je spas, da sebe voliš. Jednom kad sam sebe uspiješ spasiti, vidjet ćeš spas i u njoj.“

„Kako to misliš?“

„Dok god te neko voli i vjeruje u tebe, znači da ima nešto u tebi vrijedno ljubavi. A dok god to nešto postoji, možeš se spasiti. Vidiš, sve dok ne zavoliš sebe, nećeš znati kako da prihvatiš ljubav drugih ljudi, mislit ćeš da je nisi vrijedan.“

Nastade tišina.

Da li će on uspjeti sebe spasiti, ne znam reći. Znam da će pokušati i dati sve od sebe. Ovo nije priča koja ima završetak, ni sretan ni tragičan. Sami pišemo krajeve, i sami biramo kojim putem da pođemo. Život je put neizvjesnosti i preokreta. Mnogo puta se moramo izgubiti da bismo se samo jednom uspjeli naći. Ali jednom je dovoljno. Svi mi imamo svoju sudbinu, i svoje poteškoće. Svijet nas oblikuje na različite načine, i bol je neizbježna. Međutim, za razliku od svega ostalog: sreća je izbor.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s